Ljetna pauza na Gradskom vrtu prošla je prilično mirno, s vrlo kratkom listom dolaznih i odlaznih transfera. Jedino bitno što se dogodilo je povratak Diona Drene Belje s posudbe. Doduše, iz kluba je otišao Damjan Bohar, ali on je ionako bio rezerva i za njim neće puno suza biti proliveno.
Beljin povratak bi se, s druge strane, mogao pokazati kao značajan dobitak.
Prošle sezone su Bjeličini izbori na poziciji centralnog napadača bili Mihret Topčagić, Ramón Miérez i Antonio Mance. Njih su četvorica kombinirano zabili 14 ligaških golova, a Beljo je sam zabio 15 golova. 195 cm visoki “slavonski Zlatan” stoga je logičan izbor za prvu špicu, pogotovo jer je Mierez “zaboravio” igrati nogomet.
Nakon fanstastična prve sezone, on je doslovce nestao i začudio sve koji prate nogomet. Nešto slično kao nekad Fernando Torres kad je prešao iz Liverpoola u Chelsea za golemih 58 milijuna eura.
Utakmica otvaranja prvenstva protiv Gorice pokazala je da Osijek igra i dalje isto i ima iste vrline i mane koje je imao u prošloj sezoni.
Suština igre je ostala ista i primarno se zasniva na agresivnoj obrani i fizičkoj dominaciji. Nema tu neke magije, lepršavosti i imaginacije. Osijek igra kao i svaka Bjeličina ekipa, tvrdo iza, a naprije kako već bude.
Ima Bjelica u momčadi igrače koji znaju, prije svih Lovrić i Caktaš, pa i popularni “Lacika” Kleinheisler, ali nažalost to nije dosta za neku promjenu u odnosu na lani i ne nudi puno. Osijek je dobar, čak vrlo dobar, ali pitanje je kakav će biti do kraja i hoće li izdržati?
Kraj lanjske sezone obilježen je sukobom Bjelice sa vodstvom kluba i svatko realan pomislio je da je njihovoj suradnji došao kraj. Ipak, na opće iznenađenje, sjekire su zakopane, Bjelica je ostao na klupi i sve je opet idilično. Je li dolazak Belje dovoljan za naslov? Realno teško i mislim da im treba još “municije”, a ne bi bilo loše i da se presele na novi stadion koji se toliko čeka. To bi bio impuls koji Osijek treba.
