Hrvatska košarka je odavno loša, to se zna, ali recimo znalo je biti svijetlih trenutaka poput onog kada smo 2013. bili četvrti u Europi. I kasnije smo znali gubiti svašta, ali sve je to bilo tijesno i uvijek se provlačio dojam da ‘imamo kvalitetu, ali nedostaje malo sreće i playmaker’.
Sada imamo i playa, čak sasvim solidnog Smitha, ali ni to nije pomoglo. Izbornika nemamo, koliko meni osobno god Mulaolmerović bio simpatičan. Bio je vrlo dobar igrač, računam da zna nešto o košarci, ali realno nema pojma. Dobivamo tehničke, svađamo se, nemamo nikakve uigrane akcije. Sve se svodi na neko soliranje, pa kako bude. Obrambeni skok ne postoji, igra nam je spora i predvidljiva.
Kraj treće četvrtine kao simbol raspada
Sav raspad sustava vidio se u situaciji kad smo primili koš 0.1 sekundu prije kraja treće četvrtine. Svi znaju da lopta ide na Laurija Markannena, igrača od 213 cm koji je jedino može ‘piknuti’ prema košu jer nema vremena za išta više. I što mi radimo? Njega čuva za glavu niži Šarić, drugi igrači čuvaju ostale igrače bez razloga, a onom Fincu koji izvodi loptu pod košem nitko ne smeta. Zašto uopće i čuvati ostale kad nema vremena da netko primi loptu i šutne? Mula, pa stavi dva ili tri visoka da čuvaju Markannena i amen. Nažalost, mi primamo koš.
Igrači su nam bolno precijenjeni
Ali da ne bi ispalo da je Mula jedini krivac, spomenimo zaista smiješne igrače koje imamo. Oni su zapravo debelo precijenjeni i tu leži glavni problem. Uzmimo za primjer Darija Šarića i Marija Hezonju. Šarić je dugo bio ozlijeđen, ali ga to ne abolira. Borbenost koja ga je krasila je nestala, šut nikada nije ni imao, kao niti pravu poziciju. Šuter nije, a prenizak je za igru pod košem. Izgubljen je bio cijelo prvenstvo i ja ne znam kako on uopće tolike godine ima ugovor u NBA ligi?
Druga priča je Hezonja. Zadnje dvije godine slušamo o njegovom preporodu nakon što se nakon neuspješne NBA karijere vratio u Europu. Bio je dobar u Grčkoj, odličan u Rusiji i sad je potpisao za veliki Real Madrid.
Nažalost, on nema kvalitetu. Osim što može zakucati, praktički nema ništa. Šut loš ako je pod pritiskom, ulaz loš, obranu ne igra. Nije protiv Finaca ništa napravio, a ono što je pokušavao bilo je smiješno. Nije slučajno flopnuo u Americi i spada u najveće promašaje zbog činjenice da je bio peti pick drafta. Od njega su gori sa ovih prostora samo Dragan Bender (4.) i Darko Miličić (2.) pick.
Imamo kvalitete, ali ne koliko mislimo
Idemo dalje, pa recimo da je američki playmaker Smith sasvim solidan. Jedno je pitanje trebamo li uopće stranca u reprezentaciji, ali ako ga već imamo, nije loš. Nije svjetska klasa, jer da je, ne bi igrao za nas, ali nije loš. Naš domaći playmaker, Mavra, nije ništa pokazao.
Ivica Zubac je recimo ozbiljan teški centar koji u L.A. Clippersima ima značajnu minutažu i veliki je hendikep što nije igrao protiv Finaca zbog ozljede. Upitno je što bismo s njim napravili, ali bio bi bolji od Matkovića. On pak djeluje smotano, nemam neku drugu riječ. Kad pogledaš Finca Markannena i onda naše centre, dođe ti da plačeš.
Od ostalih treba istaknuti Bojana Bogdanovića kojeg nećemo previše kritizirati. On je bio dobar, ne odličan, ali dobar. I u Americi je on dobar, ne kako ga naši mediji slave, ali među našim panjevima u reprezentaciji svakako odskače, iako nekad pomisli da je Michael Jordan pa počne forsirati i solirati.
Kruno Simon je fini euroligaški igrač, ali već u godinama i fizički nije u top stanju. Svakako iskoristiv, ali samo to.
Propuštamo sva natjecanja, perspektive nema
Nažalost, kad se crta podvuče, mi i nemamo neku naročitu kvalitetu, jer rezultat je jedino mjerilo. Kada je nogomet u pitanju, svi se hvataju za rezultat, a kad je košarka, onda se sve blaže gleda. Zaključno, mi smo ispali od Finaca, koje smo sami birali kalkuliranjem, propuštamo iduće Svjetsko prvenstvo i Olimpijadu, a tko zna hoćemo li otići i na idući Euro. Bogdanović je najavio oproštaj, kao Simon. Perspektiva nije neka, ali to je to što imamo, ne možemo vratiti Rađu i Kukoča u reprezentaciju.
