Što reći o klubu koji je dominantan u smiješnoj francuskoj ligi, a ne može ništa u Europi? Što reći o klubu koji ima neograničen budžet, ali nema sredinu terena? Što reći o klubu koji je zapravo primjer svega lošeg u modernom nogometu?
Radi se naravno o Paris Saint Germainu, nekad, a i danas velikom francuskom klubu, ali klubu koji ima problem identiteta i nejasnu viziju budućnosti.
U francuskom prvenstvu, najslabijem od liga petice, oni dominiraju, ali i tu im se dogodi poneki Lille i slični klubovi pa im uzmu naslov. No u Europi ne mogu ništa, a to je bolno bilo vidljivo i sinoć protiv Bayerna.
Jednostavno, PSG ima vrhunski napad, sigurno najbolji u Europi, ali nema srednji red i nema obranu. Golman Donnarumma je dobar, ne baš sam vrh, ali u vrhu. Obrana je solidna, ali ne top. Čim tamo igra ocvali Sergio Ramos koji nije više igrač kakav je bio, sve je jasno. Dobar je Ramos još, ali ne za startera. Lijevi bek Mendes je neloš, desni Hakimi je zvijer, ali ne igra dobro. Vezni red ne postoji. Od bolno precijenjenog Talijana Verattija kojeg bi sutra potjerao, pa preko dobrog, ali presporog Fabiana Ruiza, sve do nekakvih poluigrača ala Danilo, Vitinha i ostali.
Ima PSG nešto talenta na klupi, ali to nije ništa specijalno. Neće me nitko uvjeriti da je to dovoljno jaka momčad ako biste maknuli Neymara, Messija i Mbappea.
Osim toga, trener Galtier nije klasa kakvu trebaju. Njegova taktika smeta Mbappeu, glavnoj zvijezdi jer je ograničen na centralni dio terena, konstantno traženje dubine i čekanje da Neymar i Messi iskreiraju napade, dok se on voli izvlačiti na stranu i biti često na lopti. Navodno je isključivo zbog toga Galtier nekoliko puta mijenjao formaciju.
PSG dakle opet ispada iz Lige prvaka relativno rano u odnosu na očekivanja i po tko zna koji puta od dolaska katarskih investitora. Nekoliko puta ih ždrijeb nije mazio, par puta su zaista nesretno ispadali, ali izuzev onog pandemijskog finala protiv Bayerna, PSG u Ligi prvaka nema baš ništa čime bi opravdao beskonačna ulaganja u igrače.
Ovo je bio samo još jedan dvomeč u Ligi prvaka i još jedna sezona zaredom koja je pokazala da se neki koraci u izgradnji zdrave okoline oko kluba koji misli konstantno pobjeđivati na najvišoj razini ne mogu preskakati, a PSG to čini iz godine u godinu, do te mjere da to polako postaje degutantno.
Dokle god budu sastavljali ekipe po istom principu kao i do sada, dokle god jedan, dva ili tri igrača budu imali povlastice, dokle god mu se sportski direktori budu svađali s trenerima i usred utakmice iz lože spuštali na teren, a Ligue One kao natjecanje ostalo beznačajno, PSG neće imati zdravu okolinu za konstantan napredak.
