“I can feel it coming in the air tonight, oh lord. And I’ve been waiting for this moment, for all my life, oh lord”, pjeva Phil Collins u svom megahitu iz 1981. Ista se stvar može primijeniti na maksimirski stadion.
Više od 20 godina čeka se rješavanje tog pitanja. U međuvremenu ništa nije pokrenuto sa mrtve točke. Stadion je gradski, ali ga koristi Dinamo i nekako “održava” na životu, ali taj posao sve je teži i teži.
U manje ili veće sanacije postojećeg objekta uloženo je tijekom godina puno novca, ali kada je nešto suštinski loše, onda nema smisla više ulagati. Zagrebački potres bio je “točka na i”, jer je izbacio iz funkcije cijelu jednu tribinu, te je ionako neugledan stadion postao još neugledniji i uz to, potencijalno opasan.
Fascinantno je zapravo da se ništa konkretno nije napravilo svih ovih godina, ali čini se da se sada stvari konačno pomiču s mrtve točke. U koprodukciji Dinama, Grada Zagreba i države, slaže se koncept za izgradnju novog stadiona na mjestu postojećeg.
Treba malo pažljivije iščitavati izjave glavnih dionika posljednjih dana kako bi se uočio, barem je takav dojam, stvaran interes za rješavanje problema.
Naravno da je Dinamo najviše za to, spreman financirati gradnju i klupskim novcem, ali samo da se prije pravno riješi pitanje zemljišta. Mogući su razni koncepti, zapravo svejedno je, mogu ga “graditi i Marsovci”, ali važno je da se nešto napravi.
Zagrebački gradonačelnik Tomašević nedavno je rekao.
“Razgovarao sam s Lukom Modrićem i spominjao se stadion, neću o detaljima sad. Čestitao sam na uspjehu, ali bez obzira na to, ovakav stadion u glavnom gradu Hrvatske je sramota, sramota onih koji su 20 godina vladali, koji su uložili 800 milijuna eura u ovo ruglo. Obveza je, bez obzira na rezultate reprezentacije, da se to riješi. Je li normalno da 20 godina imamo nenatkriven stadion, je li to normalno, nije. U kojoj je zemlji takva situacija?” zapitao se Tomašević.
Premijer Plenković je, očaran novim uspjehom reprezentacije i velikim dočecima, rekao sljedeće.
“Vidjeli smo u Zagrebu u nedjelju, a i diljem drugih hrvatskih gradova s koliko oduševljenja su naši ljudi dočekali reprezentativce, koliko sreće i optimizma su oni unijeli među ljude. Mislim da je sjajno i da je dobra ta pozitivna atmosfera. Ona je izrazito korisna i gradi samopouzdanje nacije”.
Plenković tvrdi da su Zakonom o sportu stvoreni preduvjeti za ulaganja u sportsku infrastrukturu, pa tako i u nogometne stadione. “Novi Maksimir se treba izgraditi, u suradnji države, grada i kluba. I uz potporu UEFA-e, koju smo već dogovorili. I da FIFA participira i da se uključe sponzori.
Predsjednik HNS-a, Marijan Kustić, također je optimističan.
“Mislim da je konačno stiglo vrijeme, a i ova bronca iz Katara je potvrda toga. Dobio sam uvjerenje od zagrebačkog gradonačelnika i premijera da u 2023. godini krećemo u izgradnju stadiona u Zagrebu, u obnovu Poljuda i ostalih stadiona na kojima igra hrvatska reprezentacija”, rekao je.
Naravno da je od svega navedenog Maksimir apsolutni prioritet, broj 1 problem koji treba srediti. Što se Dinama tiče, klub će participirati na bilo koji način, ali je prije svega bitno riješiti pitanje imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu gdje je sadašnji stadion, jer dio zemljšta ima i Crkva. No, iz Zagrebačke nadbiskupije također su u priopćenju istaknuli kako su za dogovor.
Postoji opcija da bi se prvo obnovio stadion u Kranjčevićevoj, pa bi tamo Dinamo igrao dok se ne izgradi Maksimir. Postoje i neke druge opcije, po kojima bi Dinamo, po potrebi, “skoknuo” do Varaždina (sat vožnje) ili Rujevice (sat i pol vožnje), ali to su sve tehnikalije. Važno je da se nešto pokrene, a onda je lakše i biti podstanar ako znaš da ćeš se u dogledno vrijeme useliti u vlastiti novi stan.
