Njemački sud odlučio je da je Mario Vušković, 21-godišnjak ipak bio dopingiran i odredio mu je dvije godine suspenzije. U tu kaznu uračunava se i nekih četiri mjeseca koliko je već suspendiran, pa je kazna utoliko manja.
Kao i u Ademijevom slučaju prije par godina, postoji šansa da se kazna smanji ili ukine, ali kako sada stvari stoje, Vušković je dopingiran. Drugim riječima, to znači da je unio doping u tijelo radi poboljšanja izvedbe na terenu. Bilo to svjesno ili nesvjesno, manje je bitno.
Iako mu njegov sadašnji klub HSV, pa i bivši Hajduk, daju podršku, upitna je moralnost tih postupka? Naime, zašto bi se davala podrška nekome tko je kriv, makar trenutno? Kakva se poruka time šalje?
Ipak, Vuškovićeva karijera nije gotova. U studenom 2024. može se vratiti nogometu, a tada će imati svega 23 godine. Ako održi formu u teretani, rekreativnom nogometu, na biciklu i slično, ne bi trebao imati previše problema.
Uostalom, Ademi se isto tako vratio. Mrlja oko dopinga će ostati trajno, ali vrijeme sve liječi. Sjećamo se da je i Mirko Filipović pao zbog dopinga u Americi i dobio dvije godine suspenzije, ali se mogao boriti izvan Amerike, a kadnije se čak i vratio u UFC.
Vuškovićeva zabrana ne pruža tu opciju, iako ne isključujem da će biti moguće da igra nogomet na Tajlandu, Singapuru ili sličnim egzotičnim adresama.
Da je moglo bolje, moglo je. Da je moglo gore, moglo je. Treba li ga tješiti i opravdavati? Ne. Hoće li on iz ovoga nešto naučiti? Da.